Jacques Prévert

Ljudsku nemoc u umjeravanju i ogranicavanju osjecanja nazivam ropstvom.
Jer covjek koji je podlozan osjecanjima nema moc nad sobom
vec je toliko u rukama sudbine da je cesto primoran da slijedi ono
sto je gore, iako
moze da vidi sta je za njega
bolje.

Benedikt de Spinoza

Imam hrabrosti da sumnjam, vjerujem, u sve;
imam hrabrosti da se borim, vjerujem, protiv svega;
ali nemam hrabrosti nesto da spoznam,
da nesto posjedujem,
da imam.
Vecina se ljudi zali da je svijet tako prozaican, da se u
zivotu stvari ne odvijaju kao u romanu.
Zalim sto zivot nije kao u romanu,
gdje se covjek bori protiv oceva tvrda srca,
djavolaka, carobnjaka i osloboditi zacarane princeze...

Soeren Kierkegaard

danas su me strpljivo sprovodili haskom sudnicom. (-;

"Da, vi, ljudi", uzviknuh ja, "odmah - da biste o necemu govorili,
morate reci: to je ludo, to je mudro, to je dobro, to je zlo!
A sto sve to ima znaciti?
Jeste li zbog toga istrazili unutarnje okolnosti nekog postupka?
Znate li pouzdano dokuciti razloge s kojih se to dogodilo, zasto
se moralo dogoditi? Da to umijete, ne biste tako brzopleto izricali
sudove."
"Priznat ces mi", rece Albert, "da odredjena djela ne bivaju porocnima
ma iz kakva se povoda dogodila."

J.W.Goethe

"Nastavljam hodati. Ljudi se smjeskaju, djeca se raduju kratkim satima
proljeca usred zime, saobracaj tece neometano, sve izgleda kao da je
u najboljem redu. Zar je moguce da ne shvataju koliko patim?
Svi bi morali da budu tuzni, saosjecajni, solidarni s covjekom cija dusa krvari
od ljubavi, ali nastavljaju da se osmjehuju, zaglibljeni do guse u svojim
sitnim i bijednim zivotima koji im se desavaju samo krajem nedjelje.

Kakva smijesna pomisao: mnogi od tih ljudi s kojima se mimoilazim
takodje imaju skrhanu dusu, a ja ne znam ni zasto ni kako pate."


Paulo Coelho, Zahir

Niko se ne popravlja pomocu cuda i znakova, zato sto oni primoravaju.
Pokazano je da covek ima unutarnje i spoljasnje misli, i da se Gospod
uliva kroz covekove unutarnje misli u spoljasnje, i tako ga uci i vodi;
takodje (je pokazano) da je od Bozanske Promisli Gospodnje da covek
treba postupa iz slobode saglasno razumu. Sve bi to iscezlo iz coveka
kada bi se cinila cuda, i kada bi covek pomocu njih bio naveden
da veruje.

Vera koja je pobudjena cudima
nije vera vec Ubedjenost ako u njoj nema niceg razumnog,
a jos manje neceg duhovnog, jer je ona samo spoljasnje bez unutarnjeg.
Kada samo cudo vodi coveka ka priznavanju, klanjanju i poboznosti, on postupa iz prirodnog coveka, a ne iz duhovnog.
Jer cudo uliva veru u spoljasnjem svetu a ne u unutarnjem, otuda od sveta a ne od neba;

a Gospod ni na koji nacin ne ulazim u coveka osim untarnjim putem.



Emanuel Swedenborg

"Hteti, bez znanja, opazanja i misljenja o onome sto neko
hoce, nije nista, ali zajedno sa njima postaje nesto.
Sva volja pripada ljubavi i ima odnos sa dobrom,
a sve znanje,
opazanje
i misljenje pripadaju razumevanju i imaju odnos sa istinom.
Otuda je ocigledno da volja nije nista vec
da je volja usmerena na
ovo
ili ono nesto."

Emanuel Swedenborg

Od pola jedan'est je u kafeu,
ocekuje ga svakoga casa.
Ponoc je prosla, on jos uvijek ceka.
Pola dva, kafe je gotovo prazan.
Umoran od odusutnog citanja novina.
Od tri silinga preostao je jedan:
Cekajuci dugo je dva potrosio na kafu i konjak.
Popusio sve je cigarete.
Jer dok sam je satima sjedio ovdje
javise se uznemirujuce misli
o zivotu koji je vodio.

Ali, kad ga na vratima ugleda -
umor, dosada, zle misli se rasprsise.

Njegov drug neocekivane donese vijesti.
Sezdeset je funti dobio na kartama.

Njihova lijepa lica, njihova divna mladost,
njezna ljubav sto je osjecaju jedan prema drugom
ponovo zasjase, ozivljeni, ohrabreni
sa sezdeset funti dobijenih na kartama.

I puni radosti, snage, ganuca i drazesti
odose - ne kucama svojih casnih porodica
(gdje, uostalom, vise pozeljni nisu) -
zatrazise sobu,
skupa pica i nastavise piti.

A kad skupa pica bjehu popijena -
bilo je blizu cetri ujutro -
sretni, oni se dadose ljubavi.

sve je znak.
ali (cesto) samo
bljestav zrak
ili prodoran krik
mogu
da probiju
nasu
kratkovidnost
i gluhocu...

zasto cinjenje radosti nadmasuje sve radosti? - zato sto time odjednom obradujemo svojih pedeset odvojenih nagona. pojedinacno uzev, mogu to da budu vrlo male radosti: ali ako ih sve stavimo u saku, saka je punija nego inace - i nase srce takodjer!

F.N.

Do prije nekoga vremena uzimam jednu torbu.
Torba je moja, ali nekome sam je dala, i...
trebala mi je ovih dana ponovno.
Trazila sam, dobila sam.
Dugo nije bila uz mene.
I nekako, iako sam je dobila na dar od jednog dragog lika,
za uspjehe i putovanja - ima joj tacno dvanaest godina.
Prosla je mnogo sa mnom, i poraze i uspjehe.
Hm...
Medjutim, obuzela me jeza tog trenutka kada sam ju uzela.
Naprosto me neki nemir vukao sa njom, dok sam vozila
auto, i smjestena je bila do suvozacevog mjesta.
Razmisljam, dok vozim, da ju vratim onome kome sam
dala, valjda je njemu potrebnija?
Ne razmisljam vise - zaustavljam auto, uzimam torbu
otvaram i bacam je u kontejner.
Iako je ocuvana, i ima nesto privlacno na njoj, ali...
Morala je letjeti.
Sjetih se nekih trenutaka, osjecanja, dok bi isla sa mnom
i naprosto meni vise nije trebala,
a niti bilo kome drugom.

I ako svoj zivot urediti ne mozes kako ti to zelis,
barem pokusaj ovo,
onoliko koliko mozes: ne ponizavaj ga
u revnom opstenju s ruljom
u brbljanju i prometu stalnom.

Ne ponizavaj ga grabeci ga
i povlacec uokolo, izlazuc ga
dnevnim ludostima
stalnih veza i odnosa,
sve dok tako ne postane jedan tudj i mucan zivot.

K. Kavafi

Napustivsi ured u kojem je imao
beznacajno, bijedno placen posao
(uz dodatke, mjesecno osam funti),
napustivsi dosadni rad
koji ga pognutog drzase cijelo popodne,
izasavsi oko sedam besciljno je
ulicom krenuo.
Zgodan i zanimljiv: vidljivo je
da dosegnuo je punu senzualnost.
Prosloga mjeseca punio je dvadeset devetu.

Besciljan ide niz ulicu,
siromasnom stranom koja vodi ka njegovom
stanu.

Prolazeci kraj ducana gdje prodaju
jeftine i rabljene stvari za radnike
ugleda lice unutra, lik koji ga privuce
da udje, pretvarajuc se
da zanimaju ga sarene maramice.

Pita za kvalitet
i koliko staju, tihim glasom
koji se gubi od zudnje.
A odgovor stize u istom tonu,
zbunjeno, gotovo sapcuci,
i potajno s onom istom zudnjom.

Nastavljaju pricati o robi,
s jedinim ciljem: da rukama taknu se
iznad maramica, da licima i usnama
mogu prici blize, slučajno se okrznuvsi,
i na cas se udovima dodirujuc.

Brzo, kriomice, da vlasnik koji straga sjedi
spazio ne bi što se to desava.

prije koji vikend zbrisala sam u predvecerje na teniske terene.
cekala sam da neki klinci na nekome od njih zavrse rundu, koja je bila u sklopu drzavnog takmicenja do dvanaest godina.

posmatram klince, mnogo i sebe vidim kroz njih.

valjda je to karakteristika takvog sporta. sto vise ozbiljan u igri, ponekada, ako pogrijesis u slizeu, zbog kojega lopta ode van - ponavljas potez u zraku, odmahujes glavom, ponekada nešto 'opsujes' tiho, ali ništa tako sirovo. uglavnom, ostavljas utisak da si pun samopouzdanja. i reinkarnacija Buddhe.

postoji i ona vrsta, koja se dernja po terenu, ili baca reket i sebi glasno dobacuje u stilu: - kako si glup!; ili slicna samokriticna: - kretenu!
sve u svemu, onako gledajuci ATP turnire na TV-u i kopiraju svoje idole.
ukratko, mnogo mnogo izvjestaceno.

no meni izmami osmijeh, jer - vidim sebe.

dalje posmatram, te dvije klinke - obje duge platinaste kose, i sofisticiran izbor odjece koji sigurno ostavlja utisak da mlade dame imaju novca.

u tome, naravno, nema ničega lošeg.

no nekako, sjecam se svoga vremena, ti krugovi posebnoga sporta - poseban je, jer nisu svi roditelji mogli priustiti taj sport svojim klincima - i sami klinci su znali da pricaju o tome kako oni imaju, ali onako u svlacionicama smo se znali svi nadmetati.
nekako nonsalantno kazati kolika je cijena teniski, ili teniskog reketa
i sto još sve ne, a jasno je bilo da je i za to podneblje u kojem smo zivjeli, to bilo mnogo, i cak bezobrazno pricati o tome.

ok!

idem dalje, sjecam se tog predpubertetskoga perioda, pa osnovne skole.
neki krugovi pa s tim i ona naivna ogovaranja, značajni pogledi puni prijezira
i kalkuliranja i ona spremnost da odamo druga za krsenje skolskoga pravila.
nevjerovatno je toga mnogo bilo.
naročito među odlikasima, a mnogo manje među onim slabijim ucenicima. zatim ona silna izdvajanja boljih od ovih losijih, jer su propalice i buduci gelipteri.

da, vracam se opet na tenisku rundu koju sam posmatrala.
klinke bi igrale, i valjda bi za jednu bio out, za drugu ne. jedna od njih bi presle na drugu stranu i tako raspravljale o otisku loptice.
za jednu je bio jedan otisak, za njenu suparnicu drugi.

mislim, roditelji su vjerovatno ucili klince (posebice ako su iz imucnih porodica) kako bi trebalo da se bore za sve sto je njihovo, da budu odlucni u tome, jer je svijet surov i slicna njakanja.
i tako, tvrdoglave dame su rijesile da bude tako u bukvalnom smislu.
stoga bi, po pravilu igre, pozvale glavnog sudiju da dodje iz restorana i presudi da li je loptica out ili ne.

uredu bi bilo da je jednom, no vise puta bi ga pozivale.

sto govori o Uzajamnom Povjerenju.

pamtim dobro jedan prizor. zbilo se jednog petka.
priznala sam drugu da nam je ucitelj Glup, jer čitav razred tog dana ostavio za kaznu na dopunsku nastavu.
zavrsila se ista, ucitelj nas je - sa zlatnim zubom peticom i cigarom među prstima - ispratio do izlaza.
ja sam pohitala, trcala sam izbezumljeno od silne slobode, a onda sam odjednom čula kako me ucitelj doziva. okrenula sam se, bio je udaljen od mene, pedesetak metara - stajao je na stepenicama sa klincem kojem sam otkrila inteligenciju našeg ucitelja i dobacio mi je:

- vidimo se u ponedjeljak!

i tako, kao dijete, od straha vikend mi je prosao traumaticno.
no priznala sam roditeljima svoju pogresku, pa su se oni samo na nasmijali na to. (-;

nemam pojma, valjda je taj klinac mislio da će dobiti neki poen kod ucitelja.

nekako sve vise mislim kako se djeca od neke dobi, možda devete godine, transformiraju u divljake, ludjake, zle i izgubljene u prostoru.
mislim da je najveca kolicina te negativne energije upravo prisutna u njima.
naravno, negdje vise, negdje manje.
zavisno od toga iz kakve porodice poticu. od onih sto misle da su bogom dani i sto previse zabadaju nos u tudja posla pa kalkuliraju beskonacno.

naravno, djeca nisu kriva. podlozna su i u zelji da budu pametna i odrasla ne umiju se kontrolirati.

srećom, s iskustvom se mijenjaju, pa onda se desi da se nakon nekoliko godina prijatno iznenadimo da se neko od zabe pretvorio u princa. (-;

do tada, svi su zabe. negdje vise, negdje manje.

(-;

na zalost, postoje i oni koji ostanu na istoj razini svijesti i nemaju namjeru da se pomjeraju sa mjesta.

p.s. sve ovo sto pisem, ne znaci da ne volim klince. jer, klinci kao klinci, u starijima vide uzor i postuju ga, nista mu zlo ne nanose - no ovdje je iskljucivo o odnosu medju vrsnjacima.

O nasoj je religiji praznoglavi Julijan
imao reci ovo: "Citao sam, razumio sam,
osudio sam." Mislio je, smijesni covjek,
da ce nas unistiti njegova osuda.

Dosjetke k'o ta ne prolaze kod nas hriscana.
Odgovaramo smjesta: "Citao si ali razumio nisi;
da si razumio osudjivao ne bi."

K. Kavafi

ovu temu otvaram vise da pišem o tome, da kroz pisanu riječ još jednom posmatram prizore koje vidjeh jutros.

od prošle sedmice, nakon par godina, hm, recimo četiri godine, srećem se sa jednom damom sto ima vise od četiri banke.

prije četiri godine je bila na rubu finansija, i pomalo se oporavavljala od pokusaja samoubistva zbog kojega je bila u komi.
potice iz imucne porodice, ali u zavadi sa njima, radila je sitne poslove da ne bi primala njihov novac.
nakon tog cina, za cim god bi posegla - za poboljsanjem svoga zivota - okruzenje njeno bi je posmatralo kao lujku koja
opet nešto izmišlja.
u vremenu kako se nismo sretale, uspijevala je u jednom biznisu i postavili su je na vodece mjesto, i danas ima zavidna primanja, pa s tim je i drustvo ozbiljnije pocinje shvatati.
jutros odlazim k njoj u stan.
tamo vani je bilo divno - oni prizori jutarnjeg svjetla koje je padalo u prostor - pricamo o ovim i onim stvarima, a onda ona zna, lijepo zna da me prekine i pita za mene, i preprica sto osjeca da se, mozda, desava u duhu mome.
kao, nešto se desava - ali nije jasno zašto je to tako?
i zavrsi priznanje: ne moras mi odgovarati.
nasmijesim se samo, jer, eto, lijepo je imati nekoga ko te osjeti i nakon toliko vremena,
a i da s tim ne iskopava u dubini tvoga duha.
toliko, koliko je potrebno - sa osjecajem.

postoje dragi prijatelji koji me vole, i ako se nekome povjerim za nešto - gotovo na njegovo insistiranje - dobijem par primjedbi i ne bas potpun feedback da idem naprijed,
ali znam da vjeruju u mene.
zato kroz odrastanje covjek shvati kako je daleko bolje sutjeti.
i tako bude, i divnije se osjecas.
jednom mi je ona, taj glavni lik u ovoj prici, priznala kako bi je, kao samoubicu, gledali sa prijezirom.
pa da, nije ništa novo - teme su se o tom cinu medju moralnima i toboze onih sa visokom svijescu - mnogo i mnogo puta razvijale, i često bi se zavrsilo sa neodobravanjem, negodovanjem i tome slično.

nekako mislim kako je, možda, i sretan onaj koji uradi taj cin, ali ga neke sile
izvuku iz toga,
i dopuste mu da nauce nešto kroz taj cin . razmisljam, mozda takve osobe
dobiju neki cenzor kojim mogu osjecati ljude,
a s tim da se osjecaju samopouzdanije,
da drugacije, pa čak i ljepse gledaju na ovaj zivot,
no oni koji negoduju, odmahuju glavom i pricaju o pravilima Gospodnjim gdje je taj cin strogo podvucen kao
grijeh zbog kojega se leti bez ikakvoga raporta pred Njim u deveti krug pakla.

dok pišem ovo, razmišljam koliko je mnogo osjetljivih ljudi,
sa egom, koji se shepure kao paunovi svojim zivotima ispunjenim nekim moralom, i kvazi-dostojanstvom i zbog svega toga planu u trenu.
i još mnogo čim sto samo crpi energiju, a da zauzvrat
ništa ne producira, nešto novo nudi, ili da se ona pak akumulira.
i sve se, vise-manje, svodi na "ja-pa-ja" komunikacije - i onih polusnenih pogleda dok pricamo, kao primjer osjecajne i izlozene nepravdi persone - i niko nikoga vise ne slusa.

a onih osjecajnih stvarno mnogo manjka.

i tako..

"sazaljenje ako zaista stvara patnju, takvo sazaljenje jeste slabost kao i svako samogubljenje u pogubnom afektu.

ono uvecava patnju u svetu. recimo da ono vlada i samo jedan dan: ljudski bi rod zbog njega smesta propao.

ko jednom, u vidu pokusaja, u prakticnom zivotu neko vreme namerno sledi povode sazaljenju i svu bedu koja ga moze zadesiti u njegovoj okolini stalno postavlja pred svoju dusu, taj biva neizbezno bolestan i melanholican.

***

po cemu se, na kraju krajeva, ljudi bez sazaljenja razlikuju od onih sa sazaljenjem?
pre svega - da ovde damo samo grubu skicu - oni nemaju prijemcivu imaginaciju za strah, istancanu sposobnost da osete opasnost; ni njihova sujeta ne biva tako brzo povredjena ako se dogodi nesto sto su mogli da sprece (opreznost njihovog ponosa kaze im da se ne mesaju nepotrebno
u tudje stvari, cak vole da misle kako treba svako sam sebi da pomogne i da igra sopstvenim kartama).

uz to, oni su uglavnom naviknutiji na podnosenje bola nego sazaljivi ljudi;
takodje, njima se nece ciniti tako nepravednim sto drugi pate, buduci da su i sami patili.

naposletku, njima je stanje bolecivosti mucno, kao sto je stanje ravnodusnosti mucno sazaljivima; na to stanje oni se obrusavaju potcenjivackim recima i misle da ono ugrozava njihovu muskost i
hladnu odvaznost - oni skrivaju suze i brisu ih, ljuti na sami sebe.

oni su drugacija vrsta egoista nego sazaljivi ljudi; - ali, njih nazvati u izuzetnom smislu zlim a sazaljive ljude dobrim, to nije nista nego moralna moda koja ima svoje vreme: kao sto je i suprotna moda imala svoje vreme, vreme koje je dugo trajalo.

***

pati u nesreci drugoga tako kao sto i on sam pati, dovelo bi do toga da stanoviste ega, sa svim njegovim preterivanjem i skretanjem, moralo oistatu stanoviste onoga drugog, to jeste sapatnika, tako da bismo u isti mah imali da trpimo od svoig ega i od ega onog drugog.

i na taj nacin mi bismo se svojevoljno opteretili dvostrukom iracionalnoscu, umesto da teret sopstvene nerasudnosti sto je moguce vise olaksamo."


F.N.

Ali ipak sto sam ja? Stvar koja misli. Sto je to?
Naravno: ono sto dvoji, razumijeva, tvrdi, nijece, hoce, nece, te zamislja i osjeca.

Zaista, nije to malo ako sve meni pripada! Ali zasto ne bi pripadalo?
Nisam li ja sam onaj tko dvoji gotovo o svemu, a ipak ponesto razumijeva,
koji tvrdi kako je istinito, dok drugo nijece, koji zelim vise spoznati,
ne zelim se varati, mnogo stvari zamisljam i protiv svoje volje, i o mnogim
stvarima razmatram kao da dolaze od osjetila?
Koje od toga nije jednako istinito kao i to da ja jesam, pa makar uvijek
spavao i makar se onaj koji me stvorio svim silama trudio da me obmane?

Sto se razlikuje od mojeg misljenja? Sto se moze nazvati odvojenim od
mene samoga? Jer da sam ja taj koji dvojim, koji razumijevam, koji hocu - toliko je ocito da nema niceg drugog cime bi se bjelodanije objasnilo.

Ali ja sam zaista i onaj koji zamisljam; pa iako mozda - kao sto vec
pretpostavih - ni jedna zamisljevina nije istinita, ipak sama moc zamisljanja doista postoji i dio je mojeg misljenja.

R. Descartes

"da li su prave stvari ili imaginarne stvari vise doprinijele ljudskoj sreci?
izvjesno je da je Sirina Prostora izmedju najvece srece i najdublje nesrece uspostavljena tek pomocu imaginarnih stvari.
prema tome, ta vrsta osjecanja prostora, pod utjecajem nauke, sve se vise smanjuje: isto kao sto nas je nauka naucila, i jos uci, da osjecamo da je Zemlja mala, da je cak i Suncev sistem samo tacka."

F.N.

drugi je dan kako provodim vrijeme u svojoj zemlji. u svome gradu. kako tjeraju junski vjetrovi, i dok hodim bulevarom, kroz misli mi se vrti pitanje da li su oni studosi srednjih skola zavrsili godinu? i sjetih se kako se obicno posljednji satovi zavrsavaju krajem juna.
kalkuliram u sebi, danas je deveti i jos su sedmica ili dvije do kraja.
mislim dalje, kako vjerovatno neki klinci ovih dana imaju koshmare da li ce stici ispraviti neku ocjenu. razmisljaju da li ce se uspjeti izvuci iz nekoga predmeta, ili da li ce uspjeti izvuci godinu, da li ce dobiti onaj bod-dva do vrolodobrog ili odlicnog uspjeha - sve je neizvjesno. pa onda odlasci na instrukcije iz matematike, fizike, mozda, hemije, o kvragu! trebalo bi se potruditi za test i historije - potrebno je nauciti sva gradiva od pocetka godine! gospode!, da li cu stici paralelno s tim spremiti i njemacki, i test iz historije? ok!, knjizevnost imamo pismeni, tu barem ne moram uciti samo je u pitanju dar.
i tako u beskonacno to racunanje sebi u njedra.
o da, sjecam se kako bi se rasporedili predmeti. obicno bi se ispisivali predmeti iz cega smo sigurni da imamo dobru ocjenu, a one malo nezavidnije bi bile pak na kraju.
i onda... sabiranje istih i dijeljenje sa petnaest, sesnaest, ili... ko zna vise koliko.
mislim o tome, iza mene je vec par godina. otprilike pet i... mislim da mi ni trenutka ne nedostaje taj osjecaj neizvjesnosti.
ali, jedno znam - to kalkuliranje u mislima, poluglasno, ovako ili onako mi je sigurno prosirilo vidike i dalo ono nesto. samo je bilo potrebno
da malo bolje vidim smisao toga.